Uvod

 

 

Vijeće ministara u Bosni i Hercegovini je u septembru 2003. godine usvojilo UN Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom (2006) i obavezalo entitetske organe vlasti da pri izradi propisa i rješavanju pitanja koja se tiču osoba sa invaliditetom primjene navedena pravila. U procesu pridruživanja Evropskoj uniji Bosna i Hercegovina i njezini entiteti i kantoni imaju obavezu usklađivanja svih sistema sa evropskim standardima. Prema Strategiji  za izjednačavanje mogućnosti osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH 2010.-2014. od  2009.  godine, iako je pitanje invaliditeta sve više prisutno na dnevnom redu na svim nivoima vlasti, čini se da još uvijek ne postoji jasna vizija budućeg djelovanja u oblasti invalidnosti.
Obrazovanje je osnovni faktor u obezbjeđivanju socijalne uključenosti i neovisnosti svih osoba, uključujući osoba s invaliditetom1. U Rezoluciji Vijeća Europe o izjednačavanju mogućnosti za učenike i studente  u obrazovanju i osposobljavanju2 navodi se da mi trebamo ohrabriti i podržati njihovu punu integraciju u društvo kroz odgovarajuću edukaciju i trening, i uključivanje u obrazovni sistem koji je prilagođen njihovim potrebama.

Iako se  u temeljnim dokumentima BH studentima s invaliditetom jamče  jednaka prava na obrazovanje kao i ostalim građanima, oni su  često lišene  najosnovnijih prava koja su upravo u fokusu politika vezanih za osobe s invaliditetom u EU3 u oblasti obrazovanja. 

Sa druge strane broj studenata s invaliditetom u BH je  jako mali i  ne postoje pouzdani podaci. Prema grubim procjenama (prije svega evidenciji Udruženja studenata s posebnim potrebama i volontera), na Univerzitetu u Tuzli,  na kojem u školskoj godini 2011./2012. godini studira oko 16 000 studenata, registrirano je svega  8 studenata s posebnim potrebama ili 0.05%.